TEKST 2

Hrvatski je roman, čini se, okopao posljednje njive, popisao preostale običaje, sahranio velike patrijarhalne obitelji i preselio se u grad, gdje su promjene brze a riječ laka. On je desakraliziran, lišen mistične aure i gurnut u njemu stranu komunikaciju, zasnovanom na golemim sustavima masovna suobraćanja.

Samo u posljednjih pet godina više je romanesknih pera zabodeno ili polomljeno na zagrebačkom asfaltu nego prije u četvrt stoljeća. Kritika, a odrasla u biti na istim njivama kao i proza, ali s više "made in" namještaja u svojim izbama, uglavnom je neštedimice pozdravljala to drugo doseljenje hrvatskoga romana u grad, kao da je riječ o kvaliteti po sebi.

Romani su počeli poput vinjaka sakupljati zvjezdice, pozdravljeni lozinkama koje su im otvarale vrata, premda im smisao nije bio jasan kako se činilo. Bilo je naime dovoljno uz jedan roman napisati da je "urban", da je "komunikativan", da govori govori o "konkretnom životu", da je pisan "živim" jezikom (pod čim se obično razumijeva tradicionalni književni jezik prošaran slangom), pa da se svi ponašaju kao da znaju o čemu je riječ. Pale su i nejasne formulacije tipa propagandnih slogana kao "proza u trapericama", "asfaltna", "bludžins"... itd. Kao da su nas izmorile metafizičke dubine i poetske visine, počeli smo davati počasti površnosti, infantilnosti, brbljavosti i beletriziranju novinske "crne kronike".

Stanoviti tematski pomak doista se zbio, učinio ga je uglavnom naraštaj mlađih i najmlađih pisaca, ali dublje promjene u strukturi hrvatskoga romana nisu se dogodile, bez obzira na traperice i ostale komisione trice i kučine. Radilo se u većini slučajeva o "olakšavanju" tradicionalnih modela pripovijedanja, o promjeni leksičkoga materijala u istoj posudi, u napuštanju dotadašnjih ambicija hrvatske proze, ali starim granicama.

Drugim riječima, nije hrvatski roman zapao u krizu zato što je bio "seljački", niti je iz nje izišao zato što je postao "gradski", nego se s njim dogodilo uglavnom isto ono što se dogodilo s čovjekom u migraciji sa sela u grad. Promijenio je sredinu, ali je zadržao inertnost duha, zaboravio je agrarno nazivlje, a prihvatio inače oskudan broj fraza iz urbanog prometa i ulice. Pročitali smo cijele priče i romane koji nalikuju lektorskom zahvatu na prozi, recimo, Joze Ivakića: prekrižene su "seoske" riječi i zamijenjene "gradskima", dok je ostao isti tempo kazivanja, ista sintaksa, isto fabuliranje.

Zahvaljujući, s druge strane, kratkom pamćenju naše kritike, koja uglavnom barata mjerilima jednog naraštaja, nije se ni primijetilo da je najčešće riječ o retardaciji u odnosu prema poznim postignućima u posljednjem stoljeću. Od Gospođe Sabine Eugena Kumičića, preko Zlatnog mladića Augusta Cesarca do Šoljanovih Izdajica, pronaći ćemo u svakom tom književnom krugu relevantnija ostvarenja, urbaniju tematiku, ako hoćete i ambicioznije prosedee. Niti je Zagreb od jučer u hrvatskom romanu, niti je hrvatski roman od jučer!

Pa ipak, može se reći da je u ovoj svojoj posljednjoj i tako malo ambicioznoj fazi hrvatski roman počeo dobivati gotovo masovne odjeke. Uspio se, drugim riječima, kao mali pogon instalirati u kompleksima industrije zabave, značajno potpomognut publicitetom, koji ga, čini se, vidi kao elitni privjesak u svojim komunikacijskim poljima.

Malo feljton, malo kozerija, malo humoreska, malo politički vic, malo erotski priručnik, ili, ako hoćete, beletrizirana novinska revija od korica do korica. U tome romanu nema intelektualne ambicioznosti i komunikacijskih poteškoća kao u onom iz pedesetih ili šezdesetih godina, on naprosto kandidira za svoje mjestašce u poslijepodnevnoj dokolici čitatelja, koje neće biti "uvrijeđen" pretjeranom superiornošću pisca nad njim, čije su kulture manje više iste i kojih su misli površno pristojne ili pristojno površne. Čovjek to pročita i zaboravi, istoga trenutka, osjećajući se pomalo prevarenim, jer su krimići ipak zanimljiviji od te "književnosti", a da ne govorim o tome da su desetak puta jeftiniji.

Upravo zahvaljujući takvih romanima, jedan Ranko Marinković ili jedan Vladan Desnica, pa i Slobodan Novak, ubrzano postaju klasici. Nigdje, naime, na vidiku nečega što bi se po ambicijama izjednačilo s njihovim prozama. Nigdje lica koje bi barem saslušalo sfingino pitanje u pustinji života, sve sami fakini koji se švercaju kroz stranice, nudeći nam dosjetku umjesto spoznaje i stare viceve umjesto novih (romanesknih) vidika. I traperice, naravno, ukoliko one nekome mogu zamijeniti duh.